Start   │   Antológiák   │   Bibliográfia   │   Link  

 

BA

Vuk Karadžić

Njegoš

Radičević

Zmaj

Jakšić

Kostić

Ilić

*

Ignjatović

Marković

Glišić

Lazaraveć

Nušić

Domanović

Stanković

MA

Višnjić

Šantić

*

Atanacković

Veselinović

Ranković

Kočić

Ćorović

Sremac

Matavulj

Antológia

Poezija romantizma

Szakirodalom

Milosevits Péter:

A szerb irodalom rövid története

 


Milosevits Péter:

A szerb irodalom története,

Budapest, 1998.

(vonatkozó fejezetek)

 

Deretić, Jovan:

Istorija srpske književnosti

 

Skerlić, Jovan:

Istorija nove srpske književnosti,

Beograd, 1912. (vonatkozó fejezetek)

Romantizam

 
Filip
Višnjić

(1767–1834)

 

Guslar Prvog srpskog ustanka
Pevač Vuka Karadžića

Početak bune protiv dahija

Biografija

Rođen je u Semberiji, u selu Trnavi i kao dijete je oslijepio od velikih boginja. Višnjić je postao profesionalni pjevač i s guslama je proputovao po čitavom bosanskom pašaluku, pa i dalje, sve do Skadra. 1809. godine prelazi u Srbiju. Do tada on nije sastavio nijednu novu pjesmu. Neposredno pred dolazak u dodir s ustaničkim zbivanjima bio je trenutak njegovog rađanja kao pjesnika. Nekada je lutao po zemlji, pjevajući pjesme od starine, a sada se našao na mjestu gdje se stvarala nova istorija. Posle propasti ustanka prebjegao je u Srem i nastanio se u selu Grku. Živio je na sličan način kao prije ustanka: išao je po selima i gradovima i pjevao pjesme, ali njegov repertoar bio je drugačiji nego nekad; u njemu su sada najvažnije mjesto imale
pjesme o srpskoj buni koje je sam ispjevao.

Višnjićeva ustanička epika stvarana je u vatri ratnih zbivanja, po logorima na drinskom bojištu, neposredno posle bitaka i manjih grupnih okršaja, a pjesme o početku ustanka i ranijim bojevima na osnovu pričanja neposrednih učesnika. Tako Višnjićeve ustaničke pjesme možemo podijeliti na dvije skupine: u prvoj gdje se govori o događajima prije njegovog dolaska u Srbiju, najvažnije su pjesme:
Početak bune protiv dahija, Boj na Čekošini, Boj na Salašu i Boj na Mišaru, a u drugoj skupini, o događajima kojima je sam pjesnik bio svjedok, izdvajaju se pjesme: Boj na Loznici, Knez Ivan Knežević, Miloš Stojićević i Meho Orugdžić, Hvala Čupićeva i dr.

Višnjićeve ustaničke pjesme pružaju cjelovitu sliku epohe, s jasno uočenim osnovnim pravcima kretanja, snažno izdvojenim pokretačima i nosiocima događaja i mnoštvom pojedinosti iz svakodnevnog života. Tim pjesmama često smeta hroničarska razvučenost, gomilanje činjeničke građe, jednoličnost naracije, ali za uzvrat u njima se osjeća pjesnikova neposredna prisutnost, njegov lični odnos prema događajima i ličnostima, kao i neka gotovo žurnalistička aktuelnost i živost u njegovom izlaganju.

Najveći domet Višnjić je postigao u velikoj pjesmi Početak bune protiv dahija, koja predstavlja osnovicu njegove ustaničke epopeje. U ovoj pjesmi, kao i u ostalima, osjeća se neodoljivost narodne snage, neizdrživost prevratničkog, revolucionarnog zamaha koji kao vihor ruši sve prepreke ispred sebe. Tim snažnim revolucionarnim poletom Višnjić je najbliži Njegošu, s kojim ga inače vezuje niz zajedničkih crta. Iako je stvarao u tradicionalnim okvirima narodne epike i služio se često standardnim klišeima i formulama, Višnjić je u mnogome prerastao te okvire i u najboljim svojim trenucima dao epiku novog tipa, ustaničku, revolucionarnu pjesmu. On stoji na prelazu između kolektivnog i individualnog stvaralaštva, između narodne pjesme i Njegoša. (Iz školskog udžbenika: Istorija književnosti za I razred srednje škole)

Vuk Karadžić o FIlipu Višnjiću:

"Filip Višnjić je prešao u Srbiju 1809. godine, kad se srpska vojska onoga ljeta preko Drine natrag vratila, i posle toga od 1813. godine jednako je živio po srpskim logorima oko Drine. Kad Turci 1813. godine opet ovladaju Srbijom, i on s familijom svojom predje u Srijem i namjesti se u selu Grku. Čujući ja da on zna lepijeh pjesama, osobito od Kara-Djordjina vremena, dobavim ga Šišatovac 1815. godine (pošto me Podrugović ostavi), te onda od njega prepišem kako ove koje su
štampane tako još tri od Kara-Djordjina vremena koje sam ostavio da njima, ako bog da zdravlja, načinim petu knjigu. Ja zacijelo mislim da je sve nove pjesme od Kara-Djordjina vremena Filip sam spjevao. Kako mi je kazivao, on je oslijepio
u mladosti od velikih boginja, a potom je išao ne samo po cijelom bosanskom Pašaluku nego je u Skadar, te prosio pjevajući uz gusle. Ja sam onda nagovarao da ide opet u Srbiju, želeći da bi on ondje još koju pjesmu spjevao, no nikako
ga na to nijesam mogao nagovoriti, jer mu je bilo vrlo dobro u Srijemu; gdje je god došao, ljudi su ga zbog njegovijeh pjesama častili i darivali; sina je svoga bio dao u Grku u školu; imao je svog konja i taljige, i čisto se bio pogospodio.
Prije nekoliko godina čuo sam da je umro u Grku. Kad sam ja od njega pjesme prepisivao bilo mu je oko 50 godina."