Start   │   Antológiák   │   Bibliográfia   │   Link  

 

A t


Autori

Obradović

Mušicki

Sterija

Vidaković

Vitković


Čikoš

Grujić

Pačić

Solarić

Stojković


Osnovna literatura

Milorad Pavić:
Istorija srpske književnosti
klasicizma

 

Milosevits Péter:

A szerb irodalom rövid története

 


Milosevits Péter:

A szerb irodalom története,

Budapest, 1998.

(vonatkozó fejezetek)

 

Deretić, Jovan:

Istorija srpske književnosti

 

Jovan Pačić

(1771–1849)

RođenBaji (Mađarska), umro u Budimu;

kao konjički kapetan borio se u austrijskoj vojsci protiv Napoleona; zbog noge promrzle u ruskom snegu rano je penzionisan; živeo je u Novom Sadu, Dunafeldvaru, Đuru i najzad u Budimu u gostionici kod Zlatnog jelena pored Rackog kupatila u podnožju tvrđave.

Akvareli

Osim poezije bavio se slikarstvom; mnoštvo njegovih akvarela poklonjenih savremenicima (i savremenicama) verovatno se nepovratno izgubilo, ali dva albuma se čuvaju u biblioteci Sečenji u Budimpešti, iz kojih je izbor od 27 slika objavljen u reprezantativnom izdanju.

Poezija

Pesnik poliglot (srpski, mađarski, nemački i francuski) i prevodilac.

Na srpskom piše pesme u stilu rokokoa poput značajnog mađarskog pesnika Čokonaija, a na mađarskom peva klasicističke pesme poput Berženjija.

Granica između njegovih originalnih dela, prerada i prevoda nije uvek stroga.

Sočinjenija pjesnoslovska
(1827)

ističu se naslovi

Ljubi, Tužba, Oči lukave, Lali.

 

U pesmi Moja Ljubica sažaljivo spominje Petrarku, Čokonaija i Šulcea, pošto se njihove dame Laura, Lila i Cecilija, mogu sakriti pored njegove Ljubice.

U pesmi Sni žali se na nesaglasje između sna i jave, o čemu će pevati i Laza Kostić.

Ljubi

 Djevo! Črni tvoji

Zapleću me vlasi,

Ljubov nežna svoju

U prejaku mrežu,

A pogledi tvojim

U očesam ležu,

Kojih jedan skorbi

Moje sve ugasi:

Lice belo tvoje

Bolesnu mi dušu,

Bolesno i srce

Za tobom raspali.

Tvoji su i prsti

Rane gorke dali,

Ljubve rane, živog

Mene da ugušu.

Tvoje stope lake

Brže negvilovne

Ljubičice, ruže

Za kojima niču,

Gdigod ostavljaju

Plitke male trage.

Tvoje blage reči,

Slastiju silovne,

Vatru ne ugasu

Što u meni stiču:

Ah, da ljubve kadgod

Uveru me, blage!

 

Pri koncu leta 1825.

 Skorbno končam staro doba leto.

Jošt skorbnije će mi novo biti:

Štogod upovooo samništa, eto,

Ne polučih, nitću pribaviti.

 

Sreća mi se, hudom, ah! ne smeje,

Ljubov uvek ljubjaščeg me beži;

Menveselje radot i ne veje:

Mome skorb i jad na srcu leži.

 

Srce mi se uvenuto vadi

Ljubvobolnih, tužnih iz prsiju;

Lepom sve na miru  mi se gadi:

Smutno, tavno sve mi pred očiju.

 

Mog života solnce bud zapalo,

Izbeglo me srećno sve na svetu;

Meni dejat i Jestestvo stalo:

Pomoć ubog namam jer ja kletu.

 

Sujetna želja moja u pradedova kući život zaključiti

Kraj dunavske širne bare,

Pradedova kuće stare,

Kak’ u senu prebit želim!

Prem je mala, niska, prosta,

Bila b’ opet meni dosta

Da u njoj se razveselim.

 

Mog detinjstva spomen slatki,

Sna i mečte obraz glatki,

Što iskazat nije slovom,

Jošt u kući toj se bave,

Roditelja pamjat slave

Moja čuvstva tim pod krovom.

 

Prva reka, Dunav stari,

Bregove što Baje kvari,

Dom podliva barom širnom,

Meni pređe igralište,

Sad je lađam pristanište:

Izbrodiju mesto mirnom.

 

Gdi vrbnjaci pre su rasli,

Pak tegleći konji pasli,

Gazio sam potok plitak,

Tud je Dunav izlio se,

Brbnjak barom stvorio se,

Ribam dajušč sad užitak.

 

Preko bare belilo je

Što mi igre vidilo je

Sa detinjstva milim društvom;

Dunav ono levom spira,

Ostrova dva desnom dira

Sa ugnutim k jugu pruštvom.

 

Kolko put sam na breg stao,

Želio što nisam znao,

Ne znaš za čim uzdisao sam:

Obraženja, želje tajne,

Čuvstva ljubve, družbe krasne

Prvo tu tek osećao sam.

 

Otud u svt, prost ja, stupih,

Pak iskustva skupo kupih

Za mir srca mog čuvstvenog;

Sreća lija gonila me

A protivnost svalila me

Očajanjem ugnjetenog.

 

Ded i otac sklop’li svome

Ocu, moradoh ja mome

Ocu mrtvom oči sklopit;

Žizni sitom ko će meni

Sklopit oči, pogođeni

Ko li za mnom jao! vozopit?