Stevan Raičković
(1928–2007)
Život
Rođen je u Neresnici (kod Kučeva), škole pohađa u Senti, Kruševcu, Smederevu i Subotici (ovde maturira), studira na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Od 1945. do 1959. radi kao saradnik literarne redakcije Radio Beograda, do 1980. je urednik u izdavačkom preduzeću „Prosveta”. Umro je u Beogradu.
Stvaralaštvo
Lirski pesnik u klasičnom značenju te reči: pisao je intimnu ispovednu liriku.
Nastupa na prelazu 1940-ih i 1950-ih godina (prva zbirka: 1950). Njegova subjektivna i tiha lirika odudara od politički angažovane i bučne poezije socijalističkog realizma (slavljenja ratne pobede i nove izgradnje).
Raičković u modernom duhu obnavlja ispovednu lirsku tradiciju, predstavlja kontinuitet pevanja o večnim temama lirike: o prirodi, o ljubavi, o prolaznosti, o životu i o smrti.
Objavio je dvadesetak zbirki pesama, više pesničkih knjiga za decu i prevode iz svetske poezije.
Njegova najzapaženija zbirka je Kamena uspavanka (1961), a jedna od njegovih najpoznatijih pesama je ona po kojoj je ta zbirka dobila svoj naslov.
„KAMENA USPAVANKA”
- Uspavajte se gde ste zatečeni
- Po svetu dobri, gorki, zaneseni,
- Vi ruke po travi, vi usta u seni,
- Vi zakrvavljeni i vi zaljubljeni,
- Zarastite u plav san kameni
- Vi živi, vi sutra ubijeni,
- Vi crne vode u beličastoj peni
- I mostovi nad prazno izvijeni,
- Zaustavi se, biljko, i ne veni:
- Uspavajte se, ko kamen, neveni,
- Uspavajte se tužni, umoreni.
- Poslednja ptico: mom liku se okreni
- Izgovori tiho ovo ime
- I onda se u vazduhu skameni.
Naslov postaje jasan tek nakon upoznavanja celog teksta, kao što i sam tekst postaje jasan tek postepeno – sve jasniji – tokom napredovanja u njemu. Na kontinuirano čitanje nas podstiče i rečenička struktura pesme: prve tri strofe su jedna rečenica, pa je logično da sa donošenjem zaključaka o značenju i smislu sačekamo dok stignemo do kraja.
Tada pak već znamo sve i sve nam je jasno (barem ono suštinsko): govornik pesme izriče svoju želju da se zaustavi tok prolaznosti. U tom svetlu postaju jasni delovi naslova: kamen i san su načini (ili samo simboli?) trajnosti. Kamen je oličenje neprolaznog (tvrd je i trajan), a san je (valjda) stanje u kojem je moguće i ono što je na javi nemoguće: zaustavljanje trena, savladavanje prolaznosti i dosezanje večnosti.
U prvoj strofi kamen još nije spomenut, reč je samo o snu („uspavajte se”):
- Uspavajte se gde ste zatečeni
- Po svetu dobri, gorki, zaneseni,
- Vi ruke po travi, vi usta u seni,
- Vi zakrvavljeni i vi zaljubljeni,
- Ali druga strofa već počinje slikom u kojoj se san spaja sa kamenom:
- Zarastite u plav san kameni
- Vi živi, vi sutra ubijeni,
- Vi crne vode u beličastoj peni
- I mostovi nad prazno izvijeni,
a vizija „plav san kameni” stoji neposredno ispred motiva život i smrt („Vi živi, vi sutra ubijeni”).
Prolaznost je ovde shvaćena kao tragedija neminovnog uništavanja svega što postoji, pa je zato radikalna i želja da se to zaustavi.
Suština prolaznosti je smrt, a pesma govori o želji savlađivanja smrti.
Ali ako još jednom – pažljivije – pročitamo prve tri strofe, primetićemo da je reč o nečem što je šire i od smrti; jer smrt vezujemo za živa bića, a prve tri strofe nabrajaju i druge elemente: crne vode, mostove, biljke, nevene – a sve to zajedno daje širinu jedne panteističke vizije, sliku sveopšteg kosmičkog postojanja. Borba protiv prolaznosti vodi se u tim dimenzijama.
A onda, četvrta strofa jednim zaokretom daje poentu: lirski subjekt odjednom progovara u prvom licu jednine, čime stavlja sebe u centar panteističke vizije i sve ono što je rekao u odnosu na široke dimenzije, sada sužava na sebe.
Da li takvim završetkom pesnik banalizuje temu ili taj završetak ima drugačiji efekat?
Zaključnu funkciju četvrte strofe naglašava i njena prva reč: „poslednja ptico”; nije sasvim jasno u kom smislu je ta ptica „poslednja”. Nudi se asocijacija na apokalipsu, ali na onu njenu – biblijsku – verziju, u kojoj apokalipsa nije samo smak ovoga sveta nego i proricanje novog, boljeg i večnog života u kojem nema prolaznosti i smrti. Obraćanjem „poslednjoj” ptici pesnik kao da traži svoje mesto u toj velikoj viziji.
Forma i stil
Pesma je napisana u jednom od klasičnih poetskih oblika: u sonetu. Sonet je ostvaren besprekorno, čak i stih odgovara originalnom obrascu u jedanaestercima (ovde su dati u verziji 5 + 6).
Specifično je, međutim, rimovanje, jer je kroz celu pesmu sprovedena jedna ista rima, vrlo čista, dvosložna („eni”):
- Uspavajte se gde ste zatečeni
- Po svetu dobri, gorki, zaneseni,
- Vi ruke po travi, vi usta u seni,
- Vi zakrvavljeni i vi zaljubljeni,
- Zarastite u plav san kameni
- Vi živi, vi sutra ubijeni,
- Vi crne vode u beličastoj peni
- I mostovi nad prazno izvijeni,
- Zaustavi se, biljko, i ne veni:
- Uspavajte se, ko kamen, neveni,
- Uspavajte se tužni, umoreni.
- Poslednja ptico: mom liku se okreni
- Izgovori tiho ovo ime
- I onda se u vazduhu skameni.
Realizacija rimovanja je bravurozna: u 14 stihova 9 puta imamo gramatičku rimu: 6 puta imamo jednu (zatečeni, zaneseni, zaljubljeni, ubijeni, izvijeni, umoreni) i tri puta drugu (veni, okreni, skameni), ali one su – sa dva izuzetka – tako udaljene jedna od druge da se i ne primećuje da su to gramatičke rime.
Ta skroz istovetna čista rima čini, onda, jako upadljivim onu jedinu nerimovanu reč na kraju pretposlednjeg stiha, koji se (plus) i po broju slogova razlikuje od ostalih (on je deseterac).
Time se ističe poenta: prelaženje na govor u prvom licu jednine i sužavanje fokusa na onu ličnost koja govori u pesmi.
Sumarno: u ovoj pesmi se očituju sve bitne karakteristike poezije Stevana Raičkovića: subjektivna, ispovedna lirika u tradicionalnoj formi ali sa svežim i originalnim elementima, slikovitost i simboličnost, ali ne maglovita nego jasna – mada ne jednostavna – sadržina, izražena u melodičnom i ritmički savršenom stilu.